Etopeja

Sadržaj

• Primjeri iz Etiopije

The etopeja Riječ je o retoričkoj figuri koja se sastoji od opisa moralnih i psiholoških osobina osobe. Na primjer: Uvijek je sjedio u stražnjem dijelu razreda. Bio je tih, sramežljiv, ali mnogo inteligentniji od ostalih, iako se brinuo da ostane neprimijećen. Nekoliko je puta sudjelovao u nastavi, sa svojim slabim glasom, koji se borio da podigne, govorio je stvari koje su nas sve ostavljale bez riječi. Moglo bi se reći da je bio kulturan, zamišljen i nezaboravan, kao i kreativan.

S vremenom su dodane i druge osobine koje omogućuju razumijevanje lika kao što su njegova osobnost, običaji, vjerovanja, osjećaji, stavovi i svjetonazor.

Etopeja se razlikuje od prosopografije (opis fizičkog izgleda likova) i portreta (književna naprava koja kombinira vanjske i unutarnje značajke u opisu likova).

Tipično se Etiopljanin događa kada se liku da glas da se izrazi kroz svoje specifične pojmove, način govora i slike. U tom smislu, riječ je o tome da pustimo lika da govori sam za sebe, koristeći dijalog, monolog ili unutarnji monolog.

Etopeja se smatra kazališnim resursom, jer prisiljava čitatelja da uđe u psihu lika i predstavlja psihički stupanj opisa.

• Vidi također: Retoričke figure

Primjeri iz Etiopije

1. Njihove su rutine bile toliko rigorozne da su ih susjedi koristili za podešavanje satova. To je bio Kant, filozof koji se, možda zbog svoje bolesne puti, držao točnosti i predvidljivosti sve do svoje smrti. Svaki dan ustajao je u pet ujutro, od osam do deset ili od sedam do devet, ovisno o danu, držao je svoje privatne satove. Bio je ljubitelj poslije obroka, koji su mogli trajati i do tri sata, a kasnije, uvijek u isto vrijeme, prošetao bi svojim gradom iz kojeg nikada nije otišao - a onda bi se posvetio čitanju i meditaciji. S 10 je, religiozno, otišao spavati.
2. Njegov jedini bog bio je novac. Uvijek pažljiv kako prodati, čak i neprodaju, nekom naivcu na kojeg je naletio na kolodvoru, kojeg je riječima i demonstracijama uspio očarati čak i gumbom. Za njega je sve vrijedilo što se tiče prodaje. Istina nikad nije bila njegov sjever. Stoga je dobio nadimak sofist.
3. U njegovom osmijehu mogli ste vidjeti njegovu tužnu prošlost. Ipak, bila je odlučna ostaviti to tamo, u prošlosti. Uvijek spreman dati sve za druge. Čak i ono što nisam imao. Tako je živio svoj život, trudeći se da bol koju je prošao ne prevede u osvetu, ozlojeđenost ili ozlojeđenost.
4. Oni koji su poznavali mog oca ističu njegovu strast prema poslu, obitelji i prijateljima. Dužnost i odgovornost nikad mu nisu ograničavali smisao za humor; također nije imao svrbež da pokaže svoju naklonost pred drugima. Religija je u njemu uvijek bila obveza, a nikada uvjerenje.
5. Posao nikad nije bio njegova stvar. Ni rutina. Spavao je do bilo kojeg sata i kupao se slučajno. Unatoč tome, svi u susjedstvu su ga voljeli, uvijek nam je pomagao promijeniti mali rog na slavinama ili izgorjele žarulje. Također, kad je vidio da dolazimo opterećeni stvarima, prvi je ponudio pomoć. Nedostajat će nam.
6. Bio je umjetnik, čak i po svom pogledu. Pažljiv na detalje, pronašao je posao u svakom kutu. Svaki bi zvuk za njega mogao biti pjesma i svaka rečenica, fragment neke pjesme koju nitko nije napisao. Njegov trud i predanost vide se u svakoj pjesmi koju je ostavio iza sebe.
7. Moj susjed Manuelito je posebno biće. Svako jutro u šest vodi tog grotesknog psa kojeg ima u šetnju. Svira bubnjeve, ili barem tako tvrdi. Dakle, od 9 do onoga tko zna u koliko sati, zgrada tutnji zbog njegovog hobija. Navečer cijela zgrada smrdi na pripremu nepoznatih recepata kojima ga je svojedobno naučila baka. Unatoč buci, mirisima i lavežu svog psića, Manuelito se voli. Uvijek je spreman pomoći drugima.
8. Očito ga je supruga napustila. I od tada joj se život raspao. Svake su ga noći viđali u dvorištu susjedstva s bocom najjeftinijeg vina i neopranom čašom. Pogled mu se uvijek gubio.
9. Nikad nije dodirnuo mikrovalnu. Polagana vatra i strpljenje bili su za nju, moju baku, ključ svakog recepta. Uvijek nas je čekala naslonjena na vrata, s našim omiljenim jelima koja su već bila položena na stol, i pažljivo nas je promatrala dok smo uživali u svakom zalogaju, s neprekinutim osmijehom. Svake subote u 7 morali smo je pratiti na misu. Bilo je to jedino doba dana kad je bila ozbiljna i tiha. Ostatak dana pričao je bez prestanka i svaki put kad se nasmijao, sve oko njega se treslo. Biljke su bile još jedna od njegovih strasti. O svakom od njih brinula se kao da su joj djeca: zalijevala ih je, pjevala im i obraćala im se kao da je čuju.
10. Riječi nikad nisu bile njegova stvar, on je uvijek šutio: od trenutka kad je stigao u ured, u svom uvijek besprijekornom odijelu, sve dok sat nije otkucao šest, a tada je otišao ne ispuštajući zvuk. Kad mu je čelo blistalo od znoja, probuđen je zbog zabrinutosti da ga neki broj neće zatvoriti. Njegove olovke, s kojima je radio nepregledne proračune, uvijek su bile izgrižene. Sad kad je u mirovini, zamjeramo si što nismo čuli više o njemu.
11. Njegov život podsjeća, u svom neumornom hodu, na evanđelista uljudnosti, čiji je neizmjerni pad prozelita vidio šest desetljeća kako napaja mnoštvo, oslobađa galijske robove, predviđa daljine, fascinantne žetve strasti, mirišući neobično kao vlastiti dućan s dragocjenim sandalovina dobrote i domišljatosti. (Guillermo Leon Valencia)
12. Pod njihovim mirnim licima cvate užasno crveno cvijeće. To je cvijeće koje uzgaja moja ruka, ruka majke. Dao sam život, sada ga i oduzimam i nijedna magija ne može vratiti duh tih nevinih. Nikad više neće staviti svoje malene ruke oko mog vrata, njihov smijeh nikada mi neće približiti glazbu sfera. Da je osveta slatka, laž je. (Medeja, prema Sofoklu)
13. Ali jao! Trpim sudbinu sličnu sudbini moga oca. Ja sam kći Tantala, koji je živio s božanstvima, ali nakon gozbe, izbačen sam iz društva bogova i, budući da dolazim iz Tantala, svoju lozu potvrđujem nesrećama. (Níobe, prema Euripidu)
14. Kći najslavnijeg građanina, Metellus Scipio, supruga Pompeja, princa ogromne moći, majka najdragocjenijeg od djece, tresem se u svim smjerovima takvom masom nesreća da ih mogu pretpostaviti u glavi ili u tišini svoje misli, nemam riječi ili fraze kojima bih ih mogao izraziti. (Cornelia, prema Plutarcu)
15. Don Gumersindo […] bio je ljubazan […] koristan. Suosjećajan […] i dao je sve od sebe da udovolji i bude koristan svima, makar to koštalo rada, nesanice, umora, sve dok ga to nije koštalo pravog […] Veseo i prijatelj šala i podsmijeha […] i obradovao ih ugodnost njegova liječenja [...] i s njegovim diskretnim, iako malo potkrovnim razgovorom (In Pepita Jimenez Napisao Juan Valera)

Slijedite sa:

• Opis
• Topografski opis